Prof. dr sci. med. Marija Burgić-Radmanović, načelnik Klinike za psihijatriju KC Banja Luka, šef katedre za psihijatriju Medicinskog fakulteta u Banjoj Luci

Disocijativni poremećaji predstavljaju djelomičan ili potpuni gubitak normalne integracije između sjećanja na prošle događaje, svijesti o identitetu i neposrednih osjeta, kao i kontrole tjelesnih pokreta. Kod ovog poremećaja dolazi do dezintegracije dvije ili više mentalnih funkcija, odnosno do rascjepa cjelovitosti sveukupnog doživljavanja sebe ili se procesima konverzije intrapsihički konflikt ispoljava kroz tjelesne simptome.
Skupini disocijativnih poremećaja pripadaju psihogena amnezija, depersonalizacijski i derealizacijski doživljaji, psihogena fuga, disocijativni motorički poremećaji i poremećaj podvojenog identiteta.

Uzroci

Prema psihoanalitičkim teorijama kod ovih poremećaja se radi o izraženom, ali nedovoljnom potiskivanju neprimjerenih impulsa, tako da se cijeli događaj mora izbaciti iz svijesti. Disocijacijom potisnutih sadržaja odvaja se od svjesnog doživljavanja čitav jedan dio ličnosti i stiče se novi identitet za disocirane sadržaje ega. Neke osobe imaju sklonost ka disocijaciji u zastrašujućim situacijama. Prema bihejvioralnim teorijama ovi poremećaji predstavljaju reakciju izbjegavanja koja je u funkciji zaštite osobe od stresnih događaja.
Posljednjih godina su sve aktuelnije teorije o psihotraumatskom uticaju. Poznato je da djeca razvijaju disocijativne poremećaje kao odbranu od intenzivnih psihičkih trauma. Odbrambena uloga disocijacije se vidi u mogućnosti bijega od snažnih i nepovoljnih pritisaka realnosti. Osoba koja se mnogo puta koristila disocijacijom kao odbranom od ponovljene traume često postaje labilna i nesigurna i pri slabijim izvorima stresa. Disocijacija se može javiti i spontano.
Često se naglašava i uloga porodice u nastanku ovih poremećaja. Uočeno je da postoje specifični objektni odnosi djeteta i njegove okoline, posebno djeteta i roditelja. Takav objektni odnos nije dovoljno čvrst, trajan i postojan, što u djetetu stvara strepnju od koje se ono brani negacijom. Negacija dovodi do rascjepa ega, pa se dio ega doživljava kao stran i nepoznat. U situacijama snažnog stresa negacija je jača, pa je i rascjep jači. Negacija omogućava djetetu da neugodnu stvarnost zamijeni fantazmima.

Uticaj roditelja se može ispoljavati i tako što dijete preuzima njihov model ponašanja, kada roditelji ispoljavaju neki tip disocijativnog ponašanja. Često se kod djece i mladih sa ovim poremećajima uočava zanemarivanje ili odbacivanje od strane roditelja, ili prevelik pritisak ili prezaštićenost od strane roditelja. Ovakav roditeljski odnos stvara u djeci tjeskobu, napetost i agresivnost koju ne smiju pokazivati u stvarnom odnosu sa svojim roditeljima. Tada djeca negiraju stvarni odnos i bježe u svijet sanjarenja i   fantazija.   Takve   fantazije  mogu postati osnova za razvoj disocijativnog reagovanja.

Učestalost

Disocijativni poremećaji su češći kod adolescenata nego kod djece, a pojavljuju se kao nastojanje djetetovog ili adolescentnog ega da se izdvoji od teških traumatskih ili  drugih opterećujućih događaja, a od kojih se ne uspijevaju odbraniti na drugi način. Najčešći su disocijativni motorički poremećaji, od kojeg češće oboljevaju žene, posebno u mladalačkoj dobi. Odnos među polovima varira od 2:1  do  10:1,  a češće se javljaju u ruralnoj populaciji s nižim obrazovnim i socioekonomskim statusom. Disocijativna amnezija i disocijativne fuge su u normalnim okolnostima rijetki poremećaji, ali se značajno povećavaju za vrijeme rata, prirodnih katastrofa i drugih kriznih stanja.

Ispoljavanja

Disocijativni    poremećaji     se ispoljavaju    različitim    kliničkim oblicima,  koji predstavljaju zasebne identitete. Najčešći je poremećaj disocijativna amnezija, koja se ispoljava kao nesposobnost prisjećanja važnih ličnih informacija, najčećše nakon teške psihosocijalne traume. Prisutan je poremećaj u socijalnom, porodičnom i drugim važnim područjima funkcionisanja djeteta. Disocijativna fuga se izuzetno rijetko javlja u djetinjstvu i adolescenciji, a obično je izazvana traumatskim iskustvima i pretežno se sreće tokom rata ili drugih prirodnih katastrofa. Manifestuje se od manjih izleta do dužih perioda lutanja i napuštanja doma, a praćena značajnim oštećenjima u svim oblastima funkcionisanja. Bitna odlika poremećaja depersonalizacije su konstantne i ponavljajuće epizode otuđenja od samog sebe, pri čemu osoba ima osjećaj kao daje posmatraju iznutra ili osjeća da njeno tijelo reagira i ponaša se kao robot. Često osjećaju kao da su u snu i da nemaju kontrolu nad vlastitim aktivnostima. Prolazna stanja depersonalizacije mogu se povremeno uočiti u djetinjstvu i adolescenciji, kada su osobe pod stresom ili u stanju iscrpljenosti. Derealizacija se manifestuje kao stanje otuđenosti od vanjskog svijeta, tj. od stvari, osoba, mjesta i događaja, a češća je kod osoba koje su i premorbidno imale poteškoće u odnosima s objektima. Disocijativni motorički poremećaji se očituju različitim funkcionalnim motoričkim simptomima ili deficitima što uključuje poremećenu koordinaciju pokreta ili smetnje ravnoteže, paralizu ili lokaliziranu slabost mišića, otežano gutanje, afoniju i dr.

Tok poremećaja

Ovi poremećaji mogu nastati naglo ili postepeno, a tok bolesti može biti prolazan ili postati hroničan. Svi tipovi disocij ativnih stanj a teže ka remisiji nakon nekoliko nedelja ili mjeseci, posebno ako je njihov nastanak vezan za traumatski životni događaj. Hronična stanja češće se razvijaju ako je njihov početak povezan sa nerješivim problemima ili   interpersonalnim   poteškoćama.

Disocijativna stanja koja su trajala duže od jedne do dvije godine prije nego što su psihijatrijski liječena, obično su rezistentna na liječenje. Osobe sa ovim poremećajima često pokazuju uporno i jako poricanje problema ili poteškoća koje drugima mogu biti očigledni.

Liječenje

Liječenje se sastoji u primjeni različitih psihoterapijskih tehnika, a kod nekih oblika ovih poremećaja i tretman u specijaliziranim ustanovama. Tretman uključuje prepoznavanje uzroka koji je izazvao poremećaj i ublažavanje potrebe za disocijativnim reakcijama, putem kontinuirane reintegracije traumatskih iskustava. Važno je razviti terapijski savez sa djetetom i njegovom porodicom, kao i psihoedukacijski pristup kako bi se dijete, njegovi roditelji i bliža okolina educirali o traumi i poremećaju. U nekim slučajevima, zavisno o težini poremećaja,   u   terapiji   se   mogu