|
|
|
Razgovor sa prof. dr Nikom Zurakom, neurologom i etičarem iz Zagreba
 |
Eutanazija - pravo na smrt ispred prava na život?
Dilema iz naslova često u nama, makar i nesvijesno, dovodi do
učestvovanja emocija i etičkih normi. Slika očajnoga i od bola
izbezumljenog bolesnika, koji se svojim posljednjim atomima energije
obraća ljekaru za milost, zasigurno otupljuje oštricu riječi kakva je
ubistvo, pa makar to bilo i saučestvovanje u tom zločinu. Međutim, za
potpuniju sliku svakako nam je koristan uvid u stvarnost do koje
eutanazija dovodi, koju predstavljamo u razgovoru sa prof. dr Nikom
Zurakom, neurologom iz Zagreba, koji, između ostalog, na Medicinskom
fakultetu Sveučilišta u Zagrebu predaje kolegij medicinske etike.
|
Medici.com
Objasnite nam za početak, značenje riječi eutanazija?
N.Z. Sama riječ eutanazija je grčkog porijekla i znači laku smrt, olakšanje smrtne muke, ublažavanje bolova umirućem lijekovima. No, ovaj pojam se koristi i za usmrćenje neizlječivo bolesnih, što se smatra ubojstvom. Vidite, danas se , raščlanjujući grčki pojam eutanazija od grčke riječi „eu“ koja u sebi ima značenje nečeg regularnog i ispravnog stvara privid o nenasilnoj smrti. Izraz „ubojstvo iz samilosti“ je mnogo bolji jer izražava pravi sadržaj pojma. Takav primjer je nizozemski model, gdje je stvar dekriminilizirana i gdje se ulaže mnogo truda kako bi to izgledalo što humanije, dostojanstvenije i razumnije u svrhu opravdanja pred ostatkom svijeta. Pravno, u Nizozemskoj terminalni pacijent, uz potpise dvoje liječnika, ima mogućnost za eutanaziju. Mnogi pacijenti traže i ostvaruju to pravo zbog različitih jakih somatskih bolova. Ali, zar psihička bol i duševna beznadnost ne mogu po čovjekovu svijest, biti teže od najjače somatske boli? U krajnju ruku, mnogi zbog tih razloga počine samoubojstvo. Tko im po toj logici stvari može uskratiti pravo na tako željeni izbor. To nas vodi do stvarnosti nizozemskog društva koje tako postupno nudi legitimno pravo na samoubojstvo. Utvrđeno je da se dijagnostičke pogreške događaju u 10% svih dijagnoza. Takva zabluda, u sprezi s društvenim inžinjeringom, u dogovoru s rodbinom pacijenta, može za nizozemskog pacijenta završiti letalno. Tako se kristalizira važno pitanje: Što je ljudski život: nepovredivo dostojanstvo ili roba koja državi i liječnicima ima svoju cijenu? Odluku ćemo uvijek donositi mi sami. S druge strane, prema Websterovom rječniku eutanazija je čin ili postupak izazivanja bezbolne smrti, obično zbog neizdrživih boli u terminalnoj fazi neizlječivih bolesti. Eutanazija, tj. voljno prekidanje života bolesnika bilo na njegov zatjev, ili na zahtjev njegovih bliskih srodnika, je neetična. Opasna je taktika pro-eutanazija pokreta, zasnovana na manipulacijama terminima, dramatizacijom slučajeva, patetičnim samooptuživanjem, promidžbom i afirmacijom „dostojanstva smrti“ kao znaka kulturnog elitizma. Dekriminaliziranjem eutanazije uništavaju se temelji liječničke profesije.
Medici.com
Profesore Zurak, vi ste tokom predavanja u Evropskoj akademiji Banjalučke biskupije istakli da je Kraljevina Nizozemska, zemlja koja je prva ozakonila pobačaje, droge, homoseksualne brakove, a od 2001. godine i eutanaziju, postala poligon za eksperimentisanje socijalnog inženjeringa.
N.Z. Vidite, jedan od najsvijetlijih trenutaka nizozemske povijesti bio je kada je odbila Hitlerov plan pod imenom T4, kojim se nastoje ubiti sva invalidna i hendikepirana djeca do treće godine starosti. Godine 2001. dekriminilizirana je eutanazija u toj zemlji, te je eutanizirano 22 djece sa meningomijelokelom i drugim teškim bolestima. Tako se zločin prometnuo u čin milosrđa, u svega nekoliko desetljeća. Cijeli svijet se bori protiv smrtnih kazni višestrukih ubojica, dok se isti taj svijet bori za eutanaziju nedužnih i najugroženijih. I u novija doba, eutanazija ulazi u evropska zakonodavstva pod krinkom „čina iz milosrđa“. Unatoč zaključku Svjetske udruge liječnika u Madridu 1987. godine kojim je eutanazija proglašena neetičnom, kao što sam naveo, u Nizozemskoj je 2001. godine ozakonjena u „iznimnim slučajevima.“ Godišnje u toj zemlji ima više od 3.500 umiranja u kojima asistiraju isključivo liječnici. Navodno, odbijaju dvije trećine zahtjeva. Na temelju nizozemskih službenih izvještaja može se vidjeti kako je još 1990. godine obavljeno 19.675 eutanazija na blizu 100.000 stanovnika, čime su se u praksi prešli okviri „iznimnih slučajeva“. Toliko toleriranje ubojstava je nešto nezamislivo u povijesti civilizacija i sasvim je u suprotnosti s dvije i pol tisuće godina dugom tradicijom Hipokratova naslijeđa koja štiti ljudski život od začeća do prirodne smrti.
Medici.com
U kojim zemljama je još legalizovana eutanazija i kakvo je njeno mjesto u zakonodavstvu ovih naših prostora. Mislimo na države koje su nastale raspadom Jugoslavije?
N.Z. U Belgiji je eutanazija legalizirana 2002. godine pod uslovom da odrasli pacijent, neizlječivo bolestan, dragovoljno i opetovano izrazi želju za eutanazijom. Tamo je 2008. godine bilo više od 500 registriranih eutanazija, ali vjeruje se da ih je bilo dvostruko više, odnosno da se jedan posto smrti ubrza eutanazijom. Zakonski prijedlozi o tome pojavljuju se i u Češkoj, Meksiku i drugim zemljama. Luksemburg daje pravo na „dostojanstvenu smrt“ onima u nepodnošljivoj boli. U Oregonu (SAD) dopušteno je prepisivanje letalne doze lijeka i u 10 godina tako je umro 341 bolesnik. U zemljama bivše Jugoslavije eutanazija, ubojstvo „iz milosrđa“, kao i pomoć pri samoubojstvu zabranjena je zakonskim i medicinskim kodeksima u skladu s prevladavajućim svjetonazorom o svetosti života u najširem smislu. Ali, kao u svijetu, i kod nas je pitanje kraja i kvalitete života često razmatrana tema i jamačno ima ljudi koji si, u mukama zbog teške, neizlječive bolesti žele kraj. Uzimajući u obzir podneblje i kulturu u kojoj živimo, eutanazija je našim liječnicima strana.Tvrdi stav liječničke struke, kojoj pripadam 40 godina kao specijalista neurologije, je ublažavanje patnje, ali ne po cijenu oduzimanja života. Eutanazija je programski sadržaj koji se široko obrađuje na studiju medicine Sveučilišta u Zagrebu u sklopu kolegija Medicinske etike, koji izravno vodim, tako da su naši budući liječnici dobro upoznati s tom problematikom. Naglasio bih da je primarni cilj medicinskih postupaka ublažiti bol i patnju kada je tretman beskoristan, a smrt neizbiježna. Terapijskom upornošću, pomoću brojnih lijekova i primjenom sofisticirane aparature, kada ne postoji nikakva nada za izliječenje može se produžavati život. Takav beskoristan tretman donosi malu ili nikakvu korist pacijentu, a povećava patnju kako njega samoga tako i njegovih bližnjih. Odluku informiranog pacijenta, kada odbija beskoristan tretman, mora se poštovati. Eutanaziju treba jasno razlikovati od ublažavanja boli i patnje, te prekidanja beskorisne medicinske terapije. Na osnovu deklaracija i kodeksa medicinske etike i deontologije, eutanazija i njene inačice neetične su radnje, jer liječnik treba poštovati ljudski život od njegova početka do smrti. Medicinska obveza ublažavanja patnje je poboljšanje kvalitete života pacijenta u terminalnom stadiju života pomoću palijativne skrbi. U hrvatskom kaznenom zakonodavstvu, a pretpostavljam da je tako i u zemljama nasljednicama bivše Jugoslavije, eutanazija nije posebno regulirana, nego je podvedena pod kazneno djelo usmrćenja na zahtjev. Eutanazija je svrstana u poglavlje Kaznenog zakona o kaznenim djelima protiv života i tijela, a tretira se blaže nego ubojstvo. Naše zakonodavstvo, zapravo, regulira samo dobrovoljnu eutanaziju u kojoj nema protivljenja žrtve, a ona se može provesti činjenjem ili propuštanjem pružanja dužne pomoći. U našem zakonodavstvu postoji i kazneno djelo pomaganja u samoubojstvu za koje se predviđa blaža kazna (od šest mjeseci do pet godina) nego za eutanaziju. Razlika između eutanazije i pomaganja u samoubojstvu je u tome tko izvodi konačan čin oduzimanja života, samoubojica ili treća osoba. Kod nas, pak, pravno nije preciznije regulirano isključenje aparata koji na životu održavaju umiruće pacijente. U tom slučaju riječ je o tzv. nedobrovoljnoj pasivnoj eutanaziji, gdje usmrćenje dolazi od liječnika ili obitelji, bez zahtjeva umiruće osobe, recimo komatoznih pacijenata u trajno vegetirajućem stanju. To postupanje moglo bi se podvesti pod kazneno djelo nepružanja medicinske pomoći za koje je predviđena zatvorska kazna od šest mjeseci do tri godine. I da zaključim. U našem narodu smrt je još „tabu“ tema. O njoj se uopće ne raspravlja ili se mistificira. Možemo mijenjati stav prema pojmu smrti i kazati da je ona normalna pojava kao što je rađanje i život do smrti. Lako je teoretizirati, ali u svakodnevnoj praksi to sasvim drugačije zvuči. Nemamo pravo uzeti život ni sebi ni drugima. Trebamo maksimalno pomoći umirućem lijekovima protiv bolova, a katkad je dovoljna i sama naša nazočnost, držanje za ruku, davanje potpore tišinom. To bi bilo umiranje u dostojanstvu, poručio je prof. dr Niko Zurak, neurolog i etičar iz Zagreba, član Kraljevskog medicinskog društva u Londonu.
|
|
|
|
|
|
