Lavirint puberteta deset

Prof. dr Nenad V. Babić Namjerni prekid trudnoće Namjerni prekid trudnoće je veoma osjetljiva tema koja ima veliki društveni i medicinski značaj. Prema mnogim podacima iz socioloških, antropoloških i populacionih studija može se zaključiti da se čovjek odavno susreo sa problemom kontrole rađanja, tražeći načine da odgovori tom zahtjevu da se u društvu rađa dovoljan broj djece.

U najstarijim društvenim zajednicama djeca sa tjelesnim manama žrtvovana su, iz tih vremena bilo je poznato čedomorstvo, ostavljanje djece na mjestima i putevima divljih zvijeri, u nepovoljnim klimatskim uslovima bez hrane i bilo kakvog drugog staranja. Nakon toga, abortus vjerovatno nastaje kao rezultat čovjekovog traganja za humanijim rješenjima, ali i znanja o fiziologiji ljudske reprodukcije. Na tom primitivnom nivou abortusi su morali imati veoma teške posljedice po ženino zdravlje i život. Ipak, predstavljali su napredak u poređenju sa načinima koji su prethodili. U zemljama, kolijevkama ljudske kulture i civilizacije, Grčkoj, Rimu i Kini, razmišljalo se o abortusu, mada nije poznato koliko se primjenjivao. Godine 1922. objavljena je studija o starogrčkim medicinskim tekstovima u kojima se daju upute za izvođenje namjernog prekida trudnoće, uključujući i dvanaest strana gdje su navedene tehnike i abortficijenti. Hipokrat u svojim spisima kao savjet za izvođenje abortusa navodi intenzivno skakanje. Kad Platon izlaže shvatanje o konceptu države, on se zalaže za čedomorstvo i za namjerni prekid trudnoće. Društvene zajednice, bez izuzetka, nastojale su da urede pravila življenja, da definišu odnose i prava u svojoj zajednici i odnos pojedinca prema toj zajednici. Velika povelja o slobodi (Magna Carta Libertatum iz 1215. godine) definiše pravila o feudalnoj oligarhiji, ali donosi i odredbe o individualnim slobodama. Dalji razvoj društvenih odnosa unapređuje prava i slobode čovjeka, kako političke tako i lične slobode i pravo da odlučuje o sebi i o svome životu uopšte, što podrazumijeva i dijelove koji se odnose na zdravlje, reproduktivno zdravlje i pravo da odlučuje o svom vlastitom potomstvu i o njegovom broju. Na koncu, ljudsko pravo na slobodno odlučivanje o rađanju vlastite djece zahtijeva od društva organizovan sistem brige da pojedinci donose odgovarajuće odluke (a) u svijetlu maksimalne obaviještenosti o relevantnim naučnim spoznajama i društvenim stavovima, (b) u uslovima raspoloživosti svih potrebnih sredstava za efektivnu kontrolu reprodukcijskih procesa. Slobodno odlučivanje nije odlučivanje u neznanju. Čovjek može biti svjesni subjekt sopstvene biološke reprodukcije samo ukoliko su mu dostupna sva raspoloživa naučna saznanja, kao i sredstva za njihovu praktičnu primjenu. Vijekovno korištenje abortusa kao metode kontrole rađanja dobilo je čvrstu socijalnu potvrdu. Ljudska sloboda, kolektivno dobro i pravda su tri moralne pretpostavke naše civilizacije. Primijenjeni na pitanje prekida neželjene trudnoće ovi moralni principi nam omogućavaju da zaključimo, da svaka žena ima prirodno pravo, pravo čiji je izvor priroda, natura seu Deus, da prekine trudnoću i socijalno pravo, istorijski izboreno pravo, na planiranje porodice i institucije za abortus. Ostvarenje prirodnih i socijalnih prava podrazumijeva postojanje liberalnog zakona o abortusu u jednom društvu.
Drugačiji stavovi proširuju nas za jedan drugi svjetonazor, pomažu nam da se ne dovedemo u stanje autizama, isključivosti, da provjerimo stručne i naučne stavove. Dakle, namjerni prekid trudnoće, zastupnici drugačijih stavova nazivaju: Masovno ubijanje nerođene djece koje ima karakter autogenocida. Dalje se navodi da današnji zakon o slobodnom vršenju abortusa predviđa skraćenu proceduru i ne zahtjeva čak ni saglasnot roditelja za trudnicu od 16 godina. Polazno načelo ovog Zakona je osnovno pravo žene da samostalno odlučuje o rađanju potomstva. Abortus se obavlja u ime “prava žene da upravlja sopstvenim tijelom”, a sad zamislite ogromne gomile humki raskomadanih nerođenih beba uništenih u ime “majčinih prava”. Danas, ovdje u zemlji potomaka majke Jugovića godišnje bude zaklano u utrobama majki preko 200.000 nerođene djece. U nastavku stoji, abortus ili utrobno čedomorstvo je ništa drugo do zakonom zaštićeno ubistvo.
Namjerni prekid trudnoće (arteficijalni abortus) predstavlja vještački prekid trudnoće u kome se trudnoća namjerno ili nasilno prekida. Ukoliko se abortus izvrši u skladu sa važećim zakonskim propisima, koji regulišu tu oblast, tada se radi o legalnom ili dozvoljenom namjernom prekidu trudnoće. Suprotno od toga je ilegalni namjerni prekid trudnoće, tj. prekid trudnoće koji se izvrši u suprotnosti sa važećim zakonskim propisima. Čovjek na svakom stepenu svoga razvitka, nezavisno od načina na koji je organizovana zajednica u kojoj živi, morao se susretati sa problemima održavanja života i opstanka (uključujući i dva populaciona problema: da se u društvu rađa dovoljan broj djece i da se ne rađa i ne podiže previše djece), zauzimati stav i tražiti puteve za njihovo rješavanje. Postoje čvrsti dokazi, na osnovu socioloških i antropoloških studija koji govore da su i najstarije ljudske zajednice bile svjesne mogućnosti regulisanja svoje plodnosti. Otuda, odgovor na pitanje kada plodnost počinje da se kontroliše je da se ona uvijek kontrolisala. Uvijek je bilo društava ili grupa u okviru njega koje su imale razloga u nekom periodu istorije da ograničavaju svoj biološki potencijal.
Sprečavanje neželjenih trudnoća, svakako je bolji i prihvatljiviji način, od namjernog prekida već nastalih neželjenih trudnoća. Rađanje se kod nas najčešće kontroliše putem tradicionalnih metoda prekinutog odnosa (coitus interruptus). Posljedično u slučaju neželjenih trudnoća, pribjegava se namjernim pobačajima, sa svim rizicima koji oni sa sobom nose. Tu svakako spadaju i rizici vezani za smanjenje plodnosti i reproduktivnog potencijala stanovništva. Abortus (pojam potiče od latinske riječi aboriri koji ima značenje propasti, nestati) nije logično rješenje dileme o vidu kontrole rađanja. On je ne samo civilizacijski i moralno najmanje prihvatljiv, već prije svega zbog posljedica koje pogađaju individuu i društvo. Na mikro planu namjerni prekid trudnoće utiče na smanjenje plodnosti i reproduktivnog potencijala stanovništva. Mada sigurnih podataka o broju namjernih prekida trudnoće u svijetu nema procjenjuje se da je broj legalnih abortusa u svijetu oko 31 milion, a sa ilegalnim abortusima taj broj je daleko veći i iznosi između 35 i 55 miliona godišnje. Procjenjuje se da je skoro 40% trudnoća u svijetu neplanirano, što je rezultat neupotrebe kontracepcije, neefikasne upotrebe kontracepcije ili neuspješne metode.
Nijedno društvo nije u stanju da spriječi abortus, ali zato mora prihvatiti da li će on biti ilegalan i opasan ili legalan i bezbjedan. Nažalost, u onim sredinama gdje su abortusi zakonski zabranjeni i gdje je razvijena praksa ilegalnih abortusa, komplikacije su vrlo česte. Smatra se da oko 150.000 žena godišnje umire od komplikacija koje nastupaju prilikom arteficijalnih abortusa. U SAD, broj ilegalnih prekida neželjene trudnoće, se kreće oko 400 abortusa na 1000 živorođene djece ili 24 abortusa na 1000 žena starosti 15-44 godine. Namjerni prekid trudnoće u Srbiji, prije Drugog svjetskog rata, praktikovan je u velikoj mjeri i može se reći da je broj abortusa u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji bio veliki. Na području bivše Jugoslavije 1968. godine, na 1000 žena fertilne dobi, bila su 62 pobačaja. Najveći problem u ukupnom broju arteficijalnih abortusa kako na globalnom planu tako i u svakoj državi su tzv. rizični abortusi (unsafe abortion). Rizični abortus SZO definiše kao proceduru kojom se prekida neplanirana trudnoća, a koja se vrši od strane osoba koje ne posjeduju neophodne vještine za to, ili u sredini koja ne ispunjava minimalne medicinske standarde, ili i jedno i drugo. Pregled smrtnosti i bolesti nastalih usljed rizičnog abortusa pruža procjene prema kojima svake godine nastane između 65.000 i 70.000 smrtnih slučajeva, a blizu pet miliona žena ima privremene ili trajne tegobe usljed rizičnog abortusa. Među njima, više od 3 miliona pati od posljedica infekcije reproduktivnog trakta, a skoro 1,7 miliona razvija sekundarnu neplodnost.
Pouzdana incidencija i stopa namjernih prekida trudnoće u Republici Srpskoj su nepoznati. Naime, samo mali broj arteficijalnih abortusa se danas uradi u zdravstvenim ustanovama sekundarnog i tercijarnog nivoa (opšte bolnice i klinike), kako to nalaže član 14 Zakona o uslovima i postupku za prekid trudnoće. Veliki broj namjernih prekida trudnoće uradi se u privatnim ordinacijama te kao takvi spadaju u grupu rizičnih ili nedozvoljenih abortusa. Niti jedan od ovih rizičnih abortusa nije registrovan i propisno prijavljen, kako to nalažu postojeći zakoni. Da je broj rizičnih abortusa zaista veliki i da nam je prava incidencija nepoznata da se zaključiti iz analize broja abortusa te odnosa između broja arteficijalnih abortusa i broja poroda u Klinici za ginekologiju i akušerstvo u Banjoj Luci u periodu od 1985-2007. godine na sljedećoj tabeli.
Iz navedene tabele da se zaključiti da je došlo do znatnog smanjenja broja namjernih prekida trudnoće. Razlozi za to leže što najveći broj izvršenih arteficijalnih abortusa nije registrovan u skladu sa postojećim zakonskim propisima.
U svijetu dnevno završava 150.000 trudnoća se induciranim pobačajem. Od 210 miliona trudnoća svake godine oko 22% završi namjernim prekidom trudnoće (WHO). Jedna trećina se izvodi ilegalno, a jedna od osam žena podvrgnutih ilegalnom abortusu umre. Za Bosnu i Hercegovinu nema tačnih podataka, po nekim istraživanjima svaka treća žena je imala bar jedan abortus. Tuzlanski Kanton-visoka stopa pobačaja 97/100 trudnoća! Klinički centar Univerziteta u Sarajevu, Ginekološko-akušerska klinika: 1053/4075 (1998. godina), do 434/3217 (2005. godina). Može se zaključiti da namjerni prekid trudnoće u svim starosnim grupama predstavlja dominantan metod kontrole rađanja kod nas i u najvećem broju zemalja našeg regiona.
Učestalost indukovanih abortusa kod mladih već decenijama je visoka; godišnje se ovoj vrsti medicinskog postupka podvrgava oko 6000 ženskih osoba mlađih od 20 godina. Namjerni prekid trudnoće višestruko ugrožava psihofizičko zdravlje adolescentkinja. Poznato je da namjerni prekid trudnoće može izazvati ozbiljne zdravstvene komplikacije. U Rusiji, na primjer, indukovani abortus predstavlja uzrok 25-30% maternalne smrtnosti, a u Rumuniji čak preko 50%. Najčešće komplikacije poslije namjernog prekida trudnoće jesu infekcije, krvarenja, anemije, povrede unutrašnjih organa, kao i dugotrajni zdravstveni poremećaji koji rezultiraju hroničnim bolovima u maloj karlici, prijevremenim porođajem u narednim trudnoćama i infertilitetom. Kod adolescentkinja postoji znatno više rizika za nastanak komplikacija nakon abortusa. Ovo se objašnjava pojačanom osjetljivošću reproduktivnog sistema kod osoba ove starosne grupe, kao i činjenicom da se adolescentkinje češće podvrgavaju ilegalnom abortusu.