|
Doc. dr sc. Nenad Babić Knjiga Reproduktivno zdravlje u jednom poglavlju razmatra probleme populacije, prateći kroz vrijeme uzroke smanjivanja nataliteta, razloge migracija koje traju sve do današnjih dana. U posljednjih nekoliko godina ovaj prostor karakteriše intenzivan pad stope fertiliteta, što u osnovi počiva na modelu niske reprodukcije. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine na prostoru Republike Srpske bilo je 42 opštine sa umjerenom stopom prirodnog priraštaja (5-14%), dok je nisku stopu do (5%) imalo 10 opština. Prema podacima za 1996. godinu negativan prirodni priraštaj imalo je 28 opština, što je oko 45% prostora Republike Srpske. Posebno su alarmantni podaci za 2004. godinu po kojima samo 10 opština Republike Srpske ima pozitivan prirodni priraštaj, čak 83,9% opštinskih prostora ima negativnu stopu prirodnog priraštaja.
Dalje, što je i glavna tema ovoga skupa, izneseni su savremeni aspekti rješavanja demografskih problema uz pomoć reproduktivne medicine. Sugeriše se da dijagnostiku i liječenje neplodnosti treba uvrstiti na liste prioriteta zdravstvenih programa, jer je to centralni problem u životu parova koji su pogoćeni ovim problemom. Veliko mi je zadovoljstvo istaći da su Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite RS i Fond zdravstvenog osiguranja RS od kraja prošle godine uvrstili u svoj program pravo na jednu proceduru MPO (medicinski potpomognute oplodnje) i da te troškove snosi FZO RS. Znamo da je to nedovoljno, ali isto tako znamo da je prvi korak napravljen i da se nazad ne bi smjelo.
Negativni trendovi vitalne statistike zahtijevaju program borbe za svako novorođeno dijete. U poglavlju kvalitativni aspekti u planiranju potomstva ističe se da u novije vrijeme imaju znatno šire značenje nego što je nekada bio slučaj, prije svega zato što u sadržaj ovog pojma danas pored kvantitativnih ulaze i kvalitativni elementi. Drugim riječima, ne postavlja se samo pitanje "koliko (i kada) imati djece", nego i pitanje koje osobine treba da imaju djeca. Saglasno statistikama Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), oko 4% novorođenčadi u svijetu ispoljava primjetne genetičke poremećaje različitog stupnja težine (po kliničkim kriterijumima). Ekstrapolirajući pokazatelje o stanju u svjetskoj populaciji može se doći do zaključka da se u Bosni i Hercegovini, prema (predratnom) broju poroćaja, svake godine rađa blizu 10.000 beba sa raznim, težim ili lakšim nasljednim poremećajima. Naravno, radi se o procjeni koja ne mora biti apsolutno tačna, ali nesumnjivo ukazuje na dimenziju problema.
"U svrhu kontrole rađanja (planiranje veličine poroda) služe različiti metodi kojima se sprečava neželjeno začeće. Ni lekar, ni sveštenik, ni sudija, a ponajmanje političar nemaju pravo da primoraju bilo koju ženu da rađa u bračnom ili vanbračnom odnosu", ističe recenzent uvaženi akademik Vojin Šulović i dodaje da "napred izneseno mišljenje ni u kom slučaju ne lišava odgovornosti lekara, sveštenika, sudiju, političare i druge merodavne stručnjake da se bore protiv namernog pobačaja time što će ukloniti neznanje o štetnosti ovog akta po život i zdravlje trudnice".
Polno prenosive bolesti predstavljaju značajan javno zdravstveni problem zbog svoje epidemijske proširenosti, mnogobrojnih komplikacija koje izazivaju i zbog ogromnih troškova koji se izdvajaju u zdravstvenom sistemu za njihovo liječenje.
Radi toga su, ne bez razloga, iznesene mogućnosti unapređenja seksualnog i reproduktivnog zdravlja mladih. Samo blagovremena edukacija mladih o najznačajnijim pitanjima reproduktivnog zdravlja može donijeti pozitivne pomake u ovoj najsloženijoj sferi čovjekovog života.
Suštinu i najveći značaj predstavlja iznalaženje mogućnosti kako ublažiti fenomen koji upozorava: NEDOVOLJNO RAđANJE. Rađanje kao pozitivna prirodna komponenta neposredno utiče na revitalizaciju obima stanovništva i njegove starosne strukture. Ono vrši ove dvije važne demografske funkcije samo ako njegov nivo zadovoljava najmanje potrebe prostog obnavljanja stanovništva. Otuda, bilo koji nivo rađanja koji onemogućava da ono vrši ove dvije funkcije je nedovoljno rađanje, koje ranije ili kasnije vodi u depopulaciju i prekomjerno starenje. Kritičnost nedovoljnog rađanja tim je veća, što je ono duboko zakonit, samim tim dugoročan fenomen i što je, u uslovima niskog nivoa mortaliteta stanovništva, osnovni prirodni dinamični faktor demografskih promjena. U čitavom lancu zaštite za reproduktivno zdravlje veliki društveni značaj pripada zdravstvenoj zaštiti djece. Jer sav ovaj razgovor i nastojanja podstaknuta su velikom brigom, bojazni, strahom od nestajanja.
Na kraju, nije veliki broj ljudi koji su temeljito upoznati sa posljednjim naučnim spoznajama. Zato je širenje odgovarajućih znanja i informacija jedan od primarnih zadataka u nastojanjima da se ostvaruje pored kvantitativnog i kvalitativno planiranje generacija. Moderna nauka stavlja u domen čovjekove vlasti mnoge elemente kvalitativnog planiranja porodice, elemente za koje se takoreći do juče smatralo da spadaju u isključivu nadležnost slučaja ili - sudbine. Ljudsko pravo na slobodno odlučivanje o rađanju vlastite djece zahtjeva od društva organizovan sistem brige da pojedinci donose odgovarajuće odluke (a) u svjetlu maksimalne obavještenosti o relevantnim naučnim spoznajama i društvenim stavovima, (b) u uslovima raspoloživosti svih potrebnih sredstava za efektivnu kontrolu reprodukcijskih procesa. Slobodno odlučivanje nije odlučivanje u neznanju. čovjek može biti svjesni subjekt sopstvene biološke reprodukcije samo ukoliko su mu dostupna sva raspoloživa naučna saznanja, kao i sredstva za njihovu praktičnu primjenu.
Na kraju, uz najveću ozbiljnost pred razmatranim problemima ne treba smetnuti s uma poruku pjesnika: "Jedan narod može nestati samo ako digne ruku na sebe. Ili od sebe."
Posle mene potop
Kažu da se na svetu već sve promenilo i da će se promeniti i ono što nije, a zauvek će ostati nepromenjeno troje: devet meseci će trebati detetu da se rodi, zr nu da postane hleb i grozdu vino.
Planetu već možemo obići za tili čas, a sedeći u svojoj sobi očevici smo doga đaja širom planete. Pa ipak, plod mora provesti devet meseci u utrobi majke, sem ako je dete nedoneseno, a toliko treba i vinu sem ako nije veštačko, i hlebu sem ako nije od genetski izmenjenog brašna.
Ne znam da li je ovo istina ili nije, ali onaj koji je smislio kazao je nešto du boko i sudbonosno. Hleb i vino su telo i krv Hristova. Tajna života zauvek os taje tajna. A to znači da onaj koji život nije stvorio ne bi smeo ni da ga uništi. A ako pokuša, biće kažnjen. Mogao ili ne mogao, čovek je već izmislio sredstva kojima je zapretio životu na Zemlji. Ima mišljenja da će se priroda pre otresti čoveka nego dozvoliti da on preuzme ulogu koja mu ne pripada. Već odavno živimo u senci atomske pečurke i njenih novih i usavršenijih po tomaka. Smrt nikad u istoriji nije bila tako naoružana. U naučnim ustanovama usavršavaju se njeni izumi, a u domovima zdravlja prekida trudnoća. Kažu da zametak nije živ, ali ne kažu zašto ga ubijaju ako je mrtav i zašto beži od noža ako nema nikakvu svest.
Bilo je ustanaka ali je samo jedan podignut protiv smrti; bilo je ratova i ratnika ali je samo jedan zaratio sa smrću, bilo je izbavitelja ali je samo jedan izbavljao od smrti, bilo je pobednika ali je samo jedan pobedio smrt. Tog jednog jedinog, jedinca i spasitelja sveta, svet je iz odanosti smrti razapeo na krst.
Za belu kugu - kraljicu medu kugama kojoj je posvećeno i ovo istraživanje - nijedan odgovor nije jedini. Onaj koji važi za jednu zemlju ne važi za drugu, a za onu najmoćniju taj problem ne postoji.
U isto vreme iskazuje se i višak ljudi na zemlji i manjak pojedinih naroda. Vi šak ljudi na planeti baca u senku nestanak pojedinačnih naroda. Manjak vode, vazduha i životnog prostora veća je pošast od nestajanja jednog naroda. Bilo bi prirodno da se pred ovakvom nemani uključe svi alarmi i zavede vanredno stanje, ali se čini da modernog čoveka svi zemljotresi, potopi, poplave i pomori ne uzbuđuju. I da presahnu sve reke čini se da to ne bi niko primetio.
Teško je naći nešto sudbonosnije što se prima ravnodušnije. Nema tragičnijih upozorenja koja se tako olako uzimaju i jedva ako se reda radi primaju k znanju. Pomor ptica i riba kosne nas više od tragedije ljudi. Sam čovek se teško kompromitovao i danas je možda teže nego ikad reći zašto postoji i živi.
Ovo je vek mladog sveta a mladi svet onaj drugi - stariji i brojniji gotovo i ne računa u žive. čitave narode često ne ubrajaju u žive niti oni daju glasa od se be niti imaju mesto pod suncem. Lozinka jednog samoživog kralja -posle mene potop, postala je lozinka jednog naraštaja. Znamo: prvi put u istoriji više ljudi živi u gradovima nego u selima, više je pismenih nego nepismenih, više u grobovima nego u kolevkama, više umrlica nego krštenica. Moderna nauka, moderna fi lozofi ja i moderna umetnost saglasili su se daje ovo vreme apsurda i apsurdnog čoveka.
Nije čudo da se pojedinac koji nije rešio nijedan svoj problem teško odlučuje da stvara potomstvo. Ko nije uspeo da odahne i poturi svoj prtljag ne želi da ga pretovari na svoje potomstvo. Neko misli da je reč o sebičnosti, neko opet da je reč o zrelosti i odgovornosti. Istina, godišta u kojima se rađalo najviše dece obično su bile najteže godine u životu jednog naroda. Valjda je to nagon da se preživi i pretraje, a kad se preživelo i pretrajalo, tada se raskomotilo i odustalo. Ne sečam se gde sam pročitao da se rađamo i umiremo u iste dane i godine u kojima su se rađali i umirali i naši preci. I kada bismo imali sačuvane te da tume, imalo bi se šta od njih saznati i iz njih pročitati. Recimo, da se sa svakom pretuljenom svećom ugasi sveća koja je gorela vekovima. Narod pred kojim su zatvoreni vidici, koji nema nikakvu perspektivu i koji za sebe ne sluti i ne predoseća ništa dobro, odbija da rađa nove nesrećnike. Ili deca sama odbijaju da se rode.
"Idi u manastir! Zašto da rađaš grešnike?!" A šta su grešnici nego nesrećnici. Ne znam da li sam u pravu. Bog zna. Ali verujem da ako se otvori vidik i nebo i nad srpskim narodom to će biti setimo se saveta koji je Sveti Sava dao jednom nevoljniku: "Uteši se opštom ljudskom sudbinom, da Bogu tvojim slučajem ne dosađujemo".
Znamo: jedan narod može nestati samo ako digne ruku na sebe. Ili od sebe.
Iz knjige Reproduktivno zdravlje, Umjesto predgovora, Matija Bećković
|