Po ocjeni mnogih, zahvaljujući politici Vlade RS i Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite, u protekle tri godine je učinjen veliki napredak u razvoju zdravstvenog sistema u Republici Srpskoj i to u svim segmentima. Među najvažnije rezultate svakako spadaju investiciona ulaganja u opremu, rekonstrukciju i izgradnju novih kapaciteta, ulaganja u stručno usavršavanje zdravstvenih profesionalaca, poboljšanje materijalnog položaja zaposlenih u zdravstvu, proširenje prava iz obaveznog zdravstvenog osiguranja, pokretanje niza projekata od onih koji se odnose na prevenciju bolesti, do projekata uvođenja jedinstvenog informacionog sistema i projekata čija realizacija podrazumijeva veću efikasnost zdravstvenih ustanova i bolji kvalitet i sigurnost zdravstvene njege. Ujednačen pristup u razvoju svih ovih segmenata, ključni je činilac što je intenzivan razvoj tekao bez većih turbulencija i nezadovoljstva.

Izbalansiran pristup rješavanju problema u zdravstvu i usmjeravanju njegovog razvoja, sa stanovišta zdravstvenog osiguranja, dao je ključni efekat kod definisanja stava da sistem nije moguće održavati ni na niskim platama zaposlenih u zdravstvu, ali ni na malobrojnim pravima osiguranika koji doprinosima iz svojih plata u velikoj mjeri učestvuju u finansiranju zdravstvenog sistema. Rukovođen ovim stavom, proširenje prava iz obaveznog zdravstvenog osiguranja Fond je prvenstveno usmjerio na najteže hronične bolesti čije liječenje zahtijeva skupe lijekove i koje su u ranijem periodu bile gotovo potpuno izvan osiguranja. Da podsjetimo, riječ je o malignim bolestima, hepatitisu C, multiploj sklerozi, hemofiliji, cističnoj fibrozi, celijakiji, fenilketonuriji, te hroničnoj bubrežnoj bolesti kod koje je neophodna hemodijaliza i dijabetesu, koje su i od ranije dijelom bile obuhvaćene zdravstvenim osiguranjem. Optužbe da se prava osiguranika povećavaju mimo realnih mogućnosti, pri čemu se zapravo misli da to proširenje ide na uštrb plata zaposlenih u zdravstvu, mogu se demantovati podatkom da je u 2008. godini, od ukupno ugovorenih sredstava sa zdravstvenim ustanovama preko 85% odlazilo na plate zaposlenih, dok u razvijenim evropskim zemljama taj procenat ne prelazi 70%.

štrajk je, kao što je pozato, tekovina sindikalne borbe radnika. I nakon dugo godina ovaj instrument zaštite radničkih prava ne gubi na svojoj popularnosti. Pitanje je samo kolika je njegova snaga danas, posebno u zemljama tranzicije kojoj pripada i BiH sa svojim entitetima. U zdravstevnom sistemu Sindikat ima specifičnu ulogu, jer Hipokratova zakletva uvijek poziva na odgovornost. A odgovornost se ne može mjeriti i porediti bez rada. Zbog toga štrajk zdravstvenih radnika može imati dugoročne posljedice. Na gubitku su svi u procesu i korisnici i davaoci zdravstvenih usluga. Zato je jedino razumno da zaštitari radničkih prava u ovoj humanističkoj djelatnosti pregovaraju sa državom, odnosno Vladom i njenim nadležnim ministarstvom. Pozitivno je da su se na ovom zadatku sva tri sindikata, koliko ih za sada ima registrovanih, u zdravstvenom sistemu RS ujedinila. Ilustruje to sastanak sa premijerom RS i resornim ministrom. Stavljeni su zajednički potpis na dokument kao garanciju ličnih dohodaka zaposlenih u zdravstvu. Posebna komisija će u narednih 60 dana nadzirati primjenu Zakona o platama na koji je već stavljena tačka u Narodnoj skupštini RS. Članovi Komisije su reprezenti najvažnijih karika u sistemu zdravstvene zaštite, odnosno pomenutog dogovornog procesa: Sindikata, Fonda zdravstvenog osiguranja i Vlade. Predviđeno vrijeme (dva mjeseca) je kratko za prognozu eventualnih posljedica svjetske ekonomske krize. Ipak, ih treba imati u rezervi i na umu, jer, onda neće biti prostora za nagrađivanje prema radu i zaslugama već sili «zagarantovanih ličnih dohodaka». Da li je Zakon o platama u tom smislu dovoljan zdravstvenim radnicima? Sjetimo se one narodne: Ne traži pitu preko pogače.»

Prateći istoriju, počeci sestrinstva datiraju od postanka čovečanstva. Prema pisanim spomenicima starih civilizacija, u starom veku, bolesnika je i lečila i negovala ista osoba. U srednjem veku osnivaju se posebne institucije, preteče današnjih bolnica, a bolesnike u njima, negovale su žene koje su se prethodno morale zakaluđeriti. Tek 18. i 19. vek donosi izvesne kvalitativne promene u nezi bolesnika. U Lozani, u Švajcarskoj, osniva se prvi Zavod za sestre. U Nemačkoj se, 1836. godine osniva i prvo Udruženje medicinskih sestara. No, nove principe nege bolesnika, postavila je Engleskinja Florence Nightingale, žena koja je celi život posvetila pružanju pomoći bolesnicima i ranjenicima na krvavim ratnim poprištima. I upravo je praksa potvrdila vrednost njenih shvatanja o organizaciji nege bolesnika i ranjenika, kao i uređenja bolničke i sanitetske službe. Kada se kao nacionalna heroina, sa frontova vratila u domovinu, stavljen joj je na raspolaganje poseban fond od oko 50 000 funti sterlinga, kojim će 1860. godine, osnovati prvu školu za medicinske sestre u Londonu. To je zapravo istorijski početak obrazovanja i profesionalizacije medicinskih sestara. Stoga se svake godine, 12. maj, u svetu obeležava kao Međunarodni dan medicinskih sestara, u spomen na datum rođenja Florence Nightingale!